,,Svetlost uvek vodi me,
I ako često ostajem slep.
Kucam na pogrešna vrata,
Da bih spasio svet.
I ako mu nema spasa
Ja ne odustajem!
Borim se za čoveka,
Da ga smirim i uništim bes…”
Autogeni Trening, ,,Raskrsnica”
(Zamisli!)
,,U subotu, 5. novembra, u hali Kolektor na Zabjelu održana je prva ,,Rockstrikcija”. Nikola Vranjković i Autogeni trening održali su spektakularan koncert koji je…” Ček, ček, ček… Ne može… Ne ide. Markoviću, kažem sebi, nećeš još jedan ovakav tekst započet’ i na taj način ga ,,otaljat” i pravdati ,,pressicu” koju si dobio, kvalitetno provedeno vrijeme i masu ,,tokena” koje si popio, tako što ćeš pokupit’ izjave muzičara, par ljudi iz organizacije i, uz ono ,,rekao je”, ,,istakao je”, saopštio je”(…), spakovat’ u sterilnu redakcijsku formu – naracija, citat ovoga, naracija, citat onoga… Ne ovaj put!
Razmišljajući kako da započnem da pišem reportažu sa prve ,,Rockstrikcije” odlučio sam da, bilo to pametno il’ ne, valjalo to ili ne, pišem o ljudima. Jer događaji (je)su ljudi. Potpuno nevažno da li su to oni koje, na datom dešavanju, upoznaš i nikad ih više ne vidiš; oni koje, poslije dužeg vremena, sretneš i ispričaš se s njima – dogovarajući kafu na koju nikad nećeš zvat’; oni koje (ne) znaš; oni koje se trudiš da, u masi, eskiviraš; oni kojima vjeruješ i, nadasve, oni u koje vjeruješ i zbog kojih si došao.
Čovjek, jako često, nije svjestan da mu je nešto potrebno sve dok se, to nešto, ne desi. Tako je i Podgorica – glavni grad koji je, u moru ispraznih sadržaja, izgubio sebe tumarajući tunelima i rupčagama sopstvenog i samodovoljnog sopstva – dobio nešto što se zove ekipa Festivala Kulture Zabjelo. Dobila je ljude – Janka, Ninu, Milana, Ivana, Milenu, Tajanu… Pojedince koji su se osmjelili da, uprkos svim teškoćama i nerazumijevanju ljudi koji odlučuju šta treba biti kultura u Crnoj Gori, prirede rock’n’roll proljeće u sred zime koja nam predstoji.
Da se planira održavanje ,,Rockstrikcije” saznao sam krajem septembra, kada me je Janko (Popović) – kojeg sam upoznao par mjeseci prije Festivala Kulture Zabjelo, na promotivnoj svirci ,,Mikrokozme” – nazvao da mi kaže o čemu se radi. Drug Alen (Hadžović) i ja smo se, nedugo zatim, našli sa njim, negdje na Zabjelu popili ,,po dojč” i otišli u ,,Kolektor”, da vidimo prostor.
Hala nekadašnjeg ,,Titeksa”… Prašnjava, obrasla paučinom, ponegdje krpljena i, bukvalno, baš onakva kakva treba da bude – miriše na samoupravljanje… ,,Rock za radničku klasu stiže u PG”, prodra’ sam se ka’ magarac, u jednom trenutku, osluškujući eho koji je odzvanjao, dok sam cijedio poslednje kapi ,,Stijenjanke” iz ,,nečesove” JNA ,,pljoske”…
Prošlo je, od tada, par nedjelja. Janko i ja smo čekali da njegova ekipa pripremi i pošalje zvanično saopštenje medijima da bih ja, na Kombinatu, objavio najavu za ,,Rockstrikciju” – razgovor sa Dinom (Kapetanovićem) iz Autogenog treninga, Milanom (Vujovićem) PR-om i njim. Onda je, kako to obično bude kad se nečemu mnogo raduješ, krenulo odbrojavanje dana. I išli su sporo, ali ne i neispunjeno i isprazno: mozaik, atelje, KTZ, ,,Ribnica”, Stara Varoš…
Svakom velikom djelu mora prethoditi velika ideja, a velikoj ideji – vječiti ideal i borba za koju se živi. Odnosno, kako negdje jednom sujetno-iskompleksirani Viktor Igo reče, ,,nema ničeg moćnijeg na svijetu od ideje do koje je došlo samo vrijeme“.
Gledajući ove ljude, upijajući i udišući čitav proces stvaranja ,,Rockstrikcije” skapirao sam, opet i nanovo, da preduslov da nešto bude dobro jeste da ga živiš. A prava revolucija je, zar ne, danas živjeti za ono što voliš?!
Zato je:
– Rock’n’roll idealno, besklasno društvo. Masa ljudi gdje je sasvim nebitno ko si i šta si, čime se baviš i šta te muči, jer si došao da teško breme svakodnevnice ostaviš na ulazu i ,,trupačke” se iskačeš po njoj;
– Rock’n’roll je i kad svu opremu: binu, ozvučenje, rasvjetu, pojačala i instrumente prikopčaš na jedan produžni kabal koji, prethodno, povežeš na jednu industrijsku utičnicu;
– Rock’n’roll je i Peđa Radović, koji svojim rock/hip-hop/reagge/dub setom ,,prekolje” jače nego RUN DMC i Aerosmith u ,,Walk this way”;
– Rock’n’roll je i kad se nekom liku iz publike Vranjković izdere na nastupu, rekavši mu da će sić’ s bine i izbaciti ga ako nastavi da se glupira, a taj momak, nakon svega par minuta, padne na glavu sa ograde na koju se popeo i to, da stvar bude brutalnija, baš u trenutku kad Nikola pjeva stih ,,skupi ranjene, pa im podari so – neka se okale“;
– Rock’n’roll je i kad shvatiš da, više, ne robuješ formi. Da ćeš, možda, objaviti tekst o događaju kakav je ,,Rockstrikcija”, koji neće razumjeti niko osim tebe; da on ne može, kao do sad, imati sterilni uvod, razradu i zaključak, zato što je, (ne)vidljivo, pokapan tvojom dušom jer si se osjetio dijelom nečeg velikog o čemu, (tripuješ), si samo ti imao privilegiju da prisustvuješ i gledaš ga kako nastaje;
– Rock’n’roll je i kad shvatiš nemogućnost sopstvenih riječi da izraziš katarzu i magiju koja se dogodila te večeri;
– Rock’n’roll je i kad, ovako, ,,random”, nabacuješ na papir sve ove teze, bez ikakvog reda, jer je to ushićenje koje imaš dok sve ovo pišeš, zapravo, jedini savršen red;
– I, najzad, rock’n’roll je kad sa Jankom, Nikolom i Aljošom ,,držiš stražu”, tako što čitav dan presjediš u hali Titeksa – gledajući kako momci iz Nikšića pakuju binu – ne zato što te sumorne nedelje nemaš šta ,,pametnije” da činiš, već zato što si baš tamo gdje treba da budeš – uz hodajuće ideje i borbe za ideale.
Pomislićete, siguran sam, da iako sam na početku kazao da ću pisati o ljudima, sad se bavim nekim ,,definisanjem” rock’n’roll-a na osnovu budalaština (ili ,,tripova” prosječne ,,prskotinice”), svojih i/ili tuđih, koje sam vidio ili napravio te noći. Pa, da nije bilo tih ljudi – ne bi bilo ovog rock’n’roll-a, ne bih ni ja danas mogao pisati o roku u našem gradu, o njima, o svemu ovome… Zapravo – ne bih se ni usudio da, ovako otvoreno, bilo šta kažem, kao što nisam ni sve ove godine do sad. Ovako jesam, jer sam ubijeđen da ne mogu pogriješiti, iz razloga što je rock’n’roll, u suštini, unutrašnje sazrijevanje, a u tom procesu možeš učiti samo iz svojih grešaka – koje moraš negdje zabilježiti da bi ih, možda, nekad i pogledao…
Zbog toga ,,Rockstrikcija” nije i ne može biti samo ,,serija koncerata u zimskom periodu”. Ona je, zajedno sa Festivalom Kulture Zabjelo, novo krilo rock’n’roll-u Glavnog grada, ali i Crne Gore. Mnogo više od pukog festivala!
,,Rockstrikcija” je i iskra pobune – koju su izazvale ove mlade snage – nastala sudarom jakog riffa sa samoupravljačkim idejama, koje još lebde nad radničkim halama, dajući nam mogućnost da, na neki alternativniji način, počnemo akumulirati nikad neugaslu energiju tog vremena – socijalizma i samoupravljanja.
Rock’n’roll se, drugovi i drugarice, sa ovom ekipom vratio u grad, jer je srcem uvijek stanovao u njemu. Potrebno je bilo samo natjerati ga da izađe iz kuće. A đe će(š) bolje od toga no da ga povedeš do fabrike ili stadiona – na Zabjelo.
Vrijeme u kojem živimo, svjedoci smo toga, nameće nam potrebu da svako od nas mora imati nešto čime se ,,diže” i nešto čime se ,,spušta”. Namjera ovih ljudi je jasna: oni žele da nas uzdignu iznad svega što je naša svakodnevica podjela, klasne nejednakosti, diskriminacije, nerazumijevanja i kapitalizma… Evolucijom svijesti! Kulturom bunta i nepokolebljivosti. U najkraćem, kao što rekoh: rock’n’roll-om i samoupravljanjem. Odnosno, samoupravljačkim rock’n’roll-om.
Za ovih ,,Dvije hiljade i kusur godina” teško da postoji stvar koja, nekako i negdje, nije dobila neki kakav-takav odgovor. Prepun ,,Kolektor”, hala pokojnog ,,Titeksa”, savršeno je razriješila Vranjkovićevu dilemu ,,Za životom il’ za sudbinom” kojom je, ako me sjećanje dobro služi, i otvorio ovo magično veče. To je, zapravo, umjesto nas demistifikivao Heraklit prije 1.487 godina, rekavši da ,,čovjekov karakter je njegova sudbina”. A on se gradi gradi onim što voliš i načinima na koje se boriš za to što voliš – da živiš.
Eto zašto je tog vjetrovito-kišovitog 5. novembra pukla ,,sklopka” na ,,razvodnoj tabli” cinične i samodovoljne Podgorice. ,,Spržila” su je ispunjena srca ljudi koji su, te noći, u glas pjevali zajedno, živeći ,,Dan koji nikad nije došao”. Jer svi smo se nakačili na jedan produžni kabal, na koji su nas prvo prespojili Dino, Veljko i Bojica iz Autogenog, a nastavio Vranjković. I, jednostavno – kratak spoj.
Prikopčali smo se na industriju koja – samoupravno, slobodnim dogovorom i razmjenom energija – radi mnogo dobro i odradi mnogo jako. A, što je najjače, tek je krenula i, po onome čemu svjedočim gotovo svakodnevno – kroz razgovor i druženje sa ovim ljudima – nema namjeru da stane.
I onda neka mi neko kaže da su moji rastamani ,,jeretici”, zato što koncertna dešavanja smatraju obredima. Nema boljeg obreda od koncerta! Obreda gdje su svi jedno jer su zajedno. Obreda besklasnosti! Nesvsrtanosti i prkosa iz ljubavi prema čovjeku i slobodi.
Stoga, isto kao što ,,oslobođenje radnika mora biti djelo njih samih” (Statut Prve Internacionale), tako i buđenje duha otpora i pobune, emancipacije i evolucije svijesti, kulture i alternative u gradu pod Goricom mora biti djelo ljudi koji, kao ova ekipa okupljena oko ove ideje, zaista žive taj rock’n’roll.
Ljudi, zamisli(te), ja vjerujem u vas!
(Izvor: www.portalkombinat.me)
